Najopasnija nepoznanica na svijetu. Gdje je nestao iranski nuklearni materijal?

SAD tvrdi da zna gdje je zakopan najosjetljiviji iranski nuklearni materijal i kako do njega doći. Međunarodni inspektori koji su posljednji vidjeli obogaćeni uranij kažu da je to daleko od sigurnog.

Dok je veći dio svjetske pozornosti usmjeren na Hormuški tjesnac i krhko primirje koje se uglavnom održalo u posljednjih 48 sati, ovaj nesklad naglašava promjenu prioriteta Washingtona u ratu koji je započeo: nitko trenutno ne može potvrditi lokaciju niti stanje cjelokupne iranske zalihe visoko obogaćenog uranija, materijala koji bi se uz daljnju obradu mogao upotrijebiti u oružju u roku od nekoliko dana.

Prije nego što su inspekcije prekinute američkim i izraelskim udarima na Iran u lipnju 2025. godine, Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) potvrdila je postojanje otprilike 441 kilograma visoko obogaćenog uranija u zemlji. No od tada inspektori više nisu posve uvjereni da znaju gdje se sav taj materijal nalazi.

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je u srijedu da će SAD surađivati s Teheranom na "iskopavanju i uklanjanju" onoga što je opisao kao duboko zakopan nuklearni materijal, tvrdeći da je on ostao netaknut od američkih udara te da je pod stalnim satelitskim nadzorom. Ministar rata Pete Hegseth otišao je korak dalje, sugerirajući da bi američke snage mogle zaplijeniti materijal: "Doći ćemo do njega. Uzet ćemo ga – iznijet ćemo ga."

Međutim, diplomati upoznati s povjerljivim procjenama IAEA-e oslikavaju potpuno drugačiju sliku. Inspektori nisu obaviješteni ni o kakvom zajedničkom planu SAD-a i Irana za izvlačenje uranija, prema riječima dvojice dužnosnika iz Beča upoznatih s radom agencije, koji su zatražili anonimnost zbog osjetljivosti informacija.

U međuvremenu, odnos između Irana i IAEA-e pao je na novu najnižu razinu otkako je 28. veljače započela posljednja runda napada, rekli su, uz praktički nikakvu mogućnost ponovnog uspostavljanja nadzornog pristupa u skorije vrijeme.

To ostavlja globalnog nuklearnog nadzornika – a time i SAD – bez jasnog uvida u jednu od najopasnijih zaliha na svijetu.

Iako su Trump i Hegseth sugerirali da je cijeli inventar koncentriran u tunelima blizu nuklearnog postrojenja u Isfahanu, diplomati kažu kako se vjeruje da se tamo nalazi tek oko polovice zaliha.

Ostatak je vjerojatno raspršen po objektima kao što su Natanz ili Fordow – ili na drugim nepoznatim lokacijama. Iran je prije godinu dana upozorio IAEA-u da bi mogao premjestiti spremnike materijala na neprijavljenu lokaciju u slučaju prijetnje.

 

"Satelitske snimke ne pomažu apsolutno ništa u potvrđivanju lokacije iranskih zaliha uranija", rekao je Robert Kelley, američki inženjer nuklearnog oružja i bivši direktor IAEA-e. "Jedini razlog zašto administracija išta zna o broju spremnika je taj što im je to rekla IAEA."

Izazov seže daleko izvan poznatih zaliha. Iran posjeduje više od 8000 kilograma obogaćenog uranija na različitim razinama – materijal koji bi se također morao uzeti u obzir prema bilo kojem budućem sporazumu. Čak i ako bi Washington i Teheran postigli dogovor o suradnji, diplomati kažu da bi ponovna izgradnja provjerljive slike iranskog programa mogla trajati godinama.

To je zato što je infrastruktura koja je podržavala desetljeća nadzora oštećena ili uništena. Pogoni za centrifuge su pogođeni, pečati IAEA-e su polomljeni, a lanac nadzora koji je inspektorima omogućavao praćenje materijala tijekom vremena praktički se urušio. Dio uranija možda je i ispušten u okoliš nakon napada, što dodatno komplicira napore za njegovo mjerenje i izvlačenje.

U praktičnom smislu, inspektori bi morali rekonstruirati dva desetljeća znanja o iranskim nuklearnim aktivnostima – proces koji se ne može ubrzati političkim deklaracijama.

Kompliciran pothvat

Neizvjesnost također komplicira svaki potencijalni američki pokušaj fizičke zapljene materijala.

Hegseth je iznio mogućnost da snage za specijalne operacije izvuku uranij, što podsjeća na prošle misije usmjerene na osjetljivu imovinu. No bez preciznih, neovisno potvrđenih obavještajnih podataka, takve bi operacije nosile značajne rizike.

Za trupe na terenu, rekao je Kelley, zadatak bi se mogao svesti na brojanje spremnika umjesto na potvrdu njihova sadržaja – što je ključna razlika kada se radi o materijalu koji se može brzo prenamijeniti. "To je materijal za izravnu upotrebu", rekao je. "To je uzbuna najvišeg stupnja. Može se pretvoriti u nekoliko sati ili dana."

 

Nedostatak jasnoće o lokaciji otvara mogućnost da bi bilo koja operacija mogla propustiti dio zaliha, ostavljajući preostali materijal neevidentiranim – i potencijalno dostupnim.

Za Iran bi ta nejasnoća mogla biti prednost.

"Iranci uvelike imaju prednost", rekao je James Acton, fizičar i direktor u vašingtonskoj Zakladi Carnegie za međunarodni mir. Uz neizvjesnost koja okružuje zalihe, Teheran zadržava polugu u bilo kakvim pregovorima, osobito jer se čini da se prioriteti SAD-a mijenjaju.

Nema nazadovanja

Šire pitanje o tome je li vojna sila značajno unazadila nuklearne ambicije Irana tek treba dobiti odgovor. Darya Dolzikova, viša istraživačica na institutu Royal United Services Institute u Londonu, izjavila je da napadi vjerojatno nikada nisu ni mogli u potpunosti eliminirati program.

"Iranski nuklearni program nikada se nije mogao eliminirati vojnim putem", rekla je. "Jednostavno ne znamo kolika je šteta. Nismo vidjeli nikakve vjerodostojne procjene štete."

Iako je infrastruktura gotovo sigurno degradirana, temeljna sposobnost – uključujući tehničko znanje i preostale materijale – i dalje opstaje. Na neki način, rekla je, sukob je možda čak i pojačao poticaj Irana da održi ili proširi tu sposobnost.

"Ako ništa drugo, to je zakompliciralo stvari promijenivši strateško razmišljanje u Iranu", kazala je Dolzikova.