Zauzeti Hormuz silom? Francuska i Britanija imaju bolje ideje

Emmanuel Macron i Keir Starmer postali su dvije od omiljenih vreća za udaranje Donalda Trumpa, dok se američki predsjednik pokušava izvući iz rata s Iranom koji je prekinuo ključnu naftnu rutu, iscrpljujući tako svjetske zalihe energije i destabilizirajući financijska tržišta.

Ipak, unatoč njegovim redovitim provokacijama zbog njihovog (i europskog) razumnog odbijanja da se pridruže njegovom sukobu i "uzmu naftu" silom, francuski i britanski čelnici ključne su figure koje treba pratiti dok američki saveznici pokušavaju pronaći put kroz Trumpovu geopolitičku mijazmu. Stari kontinent nije imao nikakve veze s američko-izraelskim ratom po izboru, a ipak posljedice prijete sigurnosti i prosperitetu njihovih građana dok cijene dizela dosežu četverogodišnji maksimum, a rizici od terorizma rastu. Njihovi napori bi čak mogli uroditi plodom.

Anglo-francuski fokus je na ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi oko četvrtine nafte koja se prevozi morem – ne silom, već putem koalicija i diplomacije. Macron se ovog tjedna sastao s japanskom premijerkom Sanae Takaichi, srodnom dušom koja je podjednako željna postizanja primirja i deeskalacije u regiji iz koje Japan dobiva gotovo svu svoju sirovu naftu. Francuski predsjednik odbacio je pozive za slanje topovnjača kao "nerealne" – čak ni SAD još nije testirao ofenzivu na Hormuz – ali Tokio i Pariz su otvoreni za proširenu pomorsku ulogu nakon prekida vatre.

U međuvremenu, britanska ministrica vanjskih poslova Yvette Cooper u četvrtak je održala poziv s kolegama iz 40-ak zemalja (isključujući SAD i Iran) kako bi se obnovio pomorski promet kroz tjesnac. Njezin je cilj bio dovoljno široko razapeti mrežu kako bi uključila zemlje s otvorenim kanalima komunikacije prema Teheranu te uspostavila skupinu koja bi s vremenom mogla vršiti pritisak putem gospodarskih sankcija, a vojne opcije razmatrati samo kao posljednje sredstvo.

"Ponovno otvaranje Hormuza sada je u velikom fokusu Europe u kratkom roku", rekla je Kristina Kausch iz njemačkog Marshallovog fonda. "Nema interesa za vojno rješavanje ovoga bez SAD-a, što znači da treba smanjiti poticaje Iranu da ga i dalje drži u blokadi."

To je zamjena uloga 70 godina nakon Sueske krize, kada su se Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska pridružili Izraelu u pogrešnoj i zlosretnoj ofenzivi kako bi preoteli kanal iz egipatske kontrole. Tada su Sjedinjene Države bile te koje su pokušavale spriječiti da regija plane, dok su Sovjetski Savez i Ujedinjeni narodi također vršili pritisak da se rat zaustavi.

To je također silazak s diplomatskog hodsnjs po žici kojom Macron, Starmer i drugi Europljani hodaju otkako su krajem veljače započeli napadi na Iran. Govoriti "ovo nije naš rat" bila je pametna politika kod domaćih birača i potpuno opravdano odbijanje Trumpove nepromišljenosti i maltretiranja. No čini se da SAD sa zakašnjenjem shvaća da uvrtanje ruku i prijetnje aneksijom nisu najbolji način da se saveznike (i njihove vojne baze) privoli na svoju stranu nakon pokretanja ratova u njihovu dvorištu. A Europa razumije da je u toj borbi, htjela ona to ili ne.

Njezina su gospodarstva ugrožena što je tjesnac dulje blokiran, pri čemu bi se njemački rast ove godine mogao prepoloviti kao rezultat toga. Istodobno, zaljevske saveznike kontinenta napadaju iranski projektili, a Rusija se pojavila kao očiti pobjednik zbog skoka cijena nafte, ublažavanja energetskih sankcija i iscrpljivanja naoružanja koje bi inače moglo ići prema Ukrajini. Rizik od domaćih terorističkih zavjera također raste, pri čemu su francuske vlasti optužile i zatvorile četiri osobe zbog osujećenog pokušaja bombaškog napada u blizini ureda Bank of America Corp. u Parizu, što se smatralo mogućom odmazdom za rat.

I dok američki vrhovni zapovjednik zauzima većinu medijskog prostora, drugi dijelovi njegove administracije ne zatvaraju vrata transatlantskoj suradnji. Bilo je prilično zbunjujuće ovog tjedna vidjeti Jacoba Helberga, dužnosnika Trumpove administracije rođenog u Francuskoj, kako posjećuje Bruxelles i između uobičajenih kritika izjavljuje da Amerika "želi jaku Europu" te da kontinent ima "sve atribute da bude nevjerojatno uspješan".

Pitanje je sada što bi potencijalna koalicija zemalja s onog londonskog poziva – koja je uključivala Japan, Australiju, Kanadu i određene zaljevske države, kao i Europljane – mogla postići, čak i s desecima uključenih zemalja. Pod uvjetom da ne upadne u europsku zamku radnih skupina i priopćenja, ovo je prilika da se trezveniji zapadni saveznici ponovno povežu s regijom u kojoj su izgubili utjecaj. Konačna mjera uspjeha bila bi pronalaženje izlazne strategije za Trumpa koja ne uključuje eskalaciju.

 

Velika nepoznanica je, naravno, cijena koju se Iran nada izvući u zamjenu za pristanak na trajni aranžman za Hormuz, kaže mi Antonio Barroso iz Bloomberg Economicsa. Teheran bi mogao zahtijevati ublažavanje gospodarskih sankcija. Njihovo inzistiranje na tome da Izrael i SAD više ne napadaju čini se kao nemoguć zahtjev. Iran navodi kako s Omanom sastavlja protokol za nadzor prometa kroz tjesnac.

Kina, koja također dobiva velik dio svojih energetskih zaliha putem Zaljeva, mogla bi odigrati ključnu ulogu nudeći Iranu poticaje za deeskalaciju. Peking uživa u šteti koju Trump nanosi dugogodišnjim sigurnosnim vezama Amerike, pa bi se ovdje mogla pružiti prilika za popunjavanje vakuuma pomaganjem Europljanima i zaljevskim monarhijama. No bi li Kina bila voljna ponuditi sigurnosna jamstva Iranu i izložiti se mogućem sukobu s SAD-om u budućnosti?

Bez obzira na geopolitičku neizvjesnost, vrijedi istražiti sve što ne dovodi do američke eskalacije ili uvlačenja drugih nacija u borbe. Možda čak postoji i neka korist za London i Bruxelles, budući da su Ujedinjeno Kraljevstvo i Europska unija ponovno potaknuti na bližu suradnju zbog ispada Bijele kuće. S obzirom na to da se ove godine obilježava 70 godina od Sueza i desetljeće od glasovanja za Brexit, to bi doista bila dobrodošla promjena.