.webp){kind=icon}
Postoji nova konvencionalna mudrost o euru, djelomično potaknuta nedavnim ulaskom Hrvatske u eurozonu uz puno veselja i uz malo poremećaja: Valuta dobro funkcionira, hvala na pitanju, no kriza eura iz 2011. tek je daleka uspomena. No nažalost, scenarij i nije baš tako ružičast.
Osnovne poteškoće s eurom nastaju kada se poklope dvije okolnosti: postoje deflacijski pritisci i gospodarski uvjeti koji uvelike variraju među državama eurozone. Dobra vijest je što nijedna od ovih okolnosti trenutno ne prevladava. To je također loša i vijest.
Stopa inflacije bila je visoka, osobito u eurozoni, no očekuje se da će biti i veća od devet posto za prosinac 2022. Inflacija sa sobom nosi svoje probleme (više o tome kasnije), ali kratkoročno ne dovodi do velike nezaposlenosti i neplaćanja kredita. Ako išta, to je ohrabrujuće za dužnike.
Čitaj više
Goldman sada očekuje brži pad inflacije te izbjegavanje recesije u eurozoni
Dosad je prognoza Goldman Sachsa za eurozonu bila gospodarski pad od 0,1 posto u ovoj godini.
10.01.2023
U Danskoj inflacija pala drugi mjesec za redom, vrhunac možda prošao
U prosincu je rast potrošačkih cijena na godišnjoj razini iznosio 8,7 posto, bitno niže no u listopadu.
10.01.2023
ECB u idućim kvartalima predviđa snažan rast plaća
Rast plaća potvrđuje potrebu za daljnjim rastom ključnih kamatnih stopa, navodi ECB.
09.01.2023
Svjetska banka se boji recesije, posebno zabrinuta za male države
"Dodatni negativni šokovi" mogu gurnuti svijet u recesiju, napominju iz Svjetske banke.
08.01.2023
Tijekom krize 2011. došlo je do golemog deflacijskog pritiska na grčki bankarski sustav, ugrožavajući njegovu solventnost. Ni garancije grčke vlade za depozite nisu bile sasvim vjerodostojne, što je ponukalo mnoge da povuku svoje depozite, povećavajući pritisak i na vladu i na banke. Kakvi god problemi danas mučili države eurozone, nisu takvi.
Drugi problem iz 2011. bio je što su neke države bile u puno boljoj poziciji od drugih. Njemačka je imala relativno jaku ekonomiju, dok su Grčka i Italija bile relativno slabe. Grčka, Italija i neke druge gospodarski "periferne" države radije bi imale slabiji euro kako bi potaknule svoj izvoz, ali snaga Njemačke i drugih "prosperitetnijih" zemalja eurozone ograničila je pad vrijednosti eura.
Danas su problemi u eurozoni ravnomjernije raspoređeni. Trenutačni podaci ukazuju na plitku, a ne duboku recesiju, ali zemlje poput Njemačke i dalje se suočavaju sa stvarnim izazovima. Euro je, pak, bio relativno slab, što je ograničilo dio rizika pada s kojima su suočena gospodarstva eurozone.
Nadalje, tu je ruska invazija nad Ukrajinom koja je prouzročila visoku inflaciju, kao i visoke cijene nafte i političku neizvjesnost. Ali to nisu problemi koji ugrožavaju eurozonu. Ako ništa drugo, rat u Ukrajini povećava političke poene zbog uporabe eura i valutnu uniju čini snažnijom.
Nažalost, ti mehanizmi odgađaju, ali ne eliminiraju temeljne probleme s eurozonom. Najprije, ako područje eurozone bolje funkcionira u vrijeme inflacije, političari će se zalagati za više stope inflacije, što će Europskoj središnjoj banci (ECB) otežati postizanje cilja stabilnosti cijena.
Trenutačno, iako utemeljeno, glavni krivac i žrtveno janje je ruski predsjednik Vladimir Putin. Njemačka javnost teško da je zadovoljna trenutnim stopama inflacije, no dosad niti jedan visokorangirani njemački dužnosnik ne diže uzbunu kako bi se stopa inflacije trebala žurno spustiti ispod dva posto. To je sada ispravan odgovor, ali s vremenom postoji opasnost da će se više stope inflacije tolerirati ili čak institucionalizirati i nakon prikladne točke.
Nadalje problem je sljedeći: visoka inflacija na kraju dovodi do procesa dezinflacije, a tijekom perioda dezinflacije realne kamatne stope često su visoke. ECB povećava nominalne kamatne stope, a, kako se inflacija smanjuje, te stope rastu u realnom smislu, prilagođenom inflaciji. Drugim riječima, na sustav se vrše određeni deflacijski pritisci.
Upravo su ti deflacijski pritisci ono s čime se eurozona ne nosi dobro. Posebno se Italija suočava s tekućim fiskalnim problemima, a ako bi se talijanska vlada morala zaduživati po puno višim realnim kamatnim stopama, njezin se trenutni fiskalni put možda neće pokazati održivim. Mogla bi biti prisiljena smanjiti državnu potrošnju i/ili povećati poreze, što bi dovelo do one vrste silazne spirale koja je karakterizirala raniju krizu eurozone.
Mogla bi se ponovno pojaviti i različita gospodarska sreća za zemlje eurozone. Njemačka će u nekom trenutku prevladati svoje trenutačne pritiske kontrakcije, ali Italija nema znakovit per capita rast, odnosno rast po glavi stanovnika već 25 godina. Lako nam je zamisliti 2024. godinu s Njemačkom u snažnom usponu, ali Italijom koja nastavlja stagnirati. To bi moglo rezultirati prejakim eurom za talijansko gospodarstvo, baš kao što je bio slučaj i prije više od deset godina.
Ukratko, još uvijek postoji osnova za brigu hoće li eurozona omogućiti snažan gospodarski rast. Dokumenti o inflaciji rješavaju mnoge probleme, uključujući disfunkcionalnost eurozone, ali nikad to ne traje predugo.
