Jesu li nobelovci Acemoglu, Robertson i Johnson revolucionari?

Dugo im je i trebalo. Čak 23 godine prošle su od trenutka u kojem su Daron Acemoğlu, Simon Johnson i James Robinson objavili jedan od najcitiranijih članaka u ekonomiji do trenutka u kojem su za to dobili Nobelovu nagradu.

Spomenuti trojac se 2001. godine okrenuo jednom od rijetkih razdoblja u kojem je Europa dominirala. Razdoblju u kojem je bila politička i vojna sila na vrhuncu svoje ekspanzije. Periodu kolonizacije. Tim povodom pozvali smo Vuka Vukovića, čovjeka koji je i sam posvetio mnogo vremena istraživanju institucija i tom plesu između politike, ekonomije, masa i elita.

Za početak, što su uvidjeli nobelovci? 

Kad su Europljani pokoravali svijet, postojeće institucije su se ponekad dramatično mijenjale, ali ne svugdje na isti način. U nekim kolonijama cilj je bio iskorištavanje domicilnog stanovništva i prirodnih resursa u korist kolonizatora. U drugim slučajevima, kolonizatori su gradili inkluzivne političke i ekonomske sustave za dugotrajnu korist europskih useljenika.

Samo malo. Netko želi reći da su kolonizatori u nekim situacijama gradili inkluzivne političke i ekonomske sustave? Netko želi reći da su ekonomske slobode i vladavina prava bile na zastavama nekih od najvećih humanitaraca poput Jamesa Cooka ili Hernana Cortesa? 

Naravno da ne, Vuković kaže: "To je pogrešna interpretacija. Oni ne koriste kolonizaciju i ne kažu je li to bilo dobro za zemlje ili ne. Oni gledaju nešto što se u povijesti dogodilo i kakvi su efekti. Gledaju razlike u ishodima jednog društvenog eksperimenta, a ne opravdanje kolonizacije. Primjer su Napoleonova osvajanja po Njemačkoj. Danas su ti gradovi razvijeniji od onih koje Napoleon nije osvojio. Zaključak nije da je super što je Napoleon osvojio te gradove nego koje su institucije bile bitne da se društva razvijaju u pozitivnom smjeru."

U fokusu, dakle, nisu kolonije. One su uzete kao Petrijeva posuda u kojoj su Acemoglu, Johnson i Robinson promatrali različite scenarije, ovisno o uvjetima koji su vladali. 

Jesu li kolonije onda dobra ili loša stvar za domicilno stanovništvo? 

Malo tko će reći da su primjerice konkvistadori bili vjesnici inkluzivne kulture, ali što da se radi? Kad su već došli gdje su došli, baš kao što su dolazili i Nizozemci, Englezi, Portugalci, Francuzi i svi ostali koji su znali sagraditi brod i koji su imali novca da sagrade dovoljno brodova koji bi se rasuli svjetskim morima, mogli su naići na nekoliko situacija. 

Scenarij prvi

Negdje bi bilo jako puno domicilnog stanovništva. Što je gušće bilo stanovništvo, mogao se očekivati veći otpor. No s druge strane, nakon što je domicilno stanovništvo bilo pokoreno, ono je pružalo primamljivu priliku za jeftinu radnu snagu. To je rezultiralo u tome da je u gusto naseljene kolonije dolazilo manje europskih useljenika. Tamo gdje je bilo malo kolonizatora, u gusto naseljenim područjima, oni bi preuzeli ili postavili institucije koje su iskorištavale bogatstvo fokusirajući se na bogaćenje lokalne elite, a na štetu šire populacije. Tamo nisu postojali izbori, a politička prava bila su vrlo ograničena.

Scenarij drugi

Područja koja su bila rjeđe naseljena pružala su manje otpora kolonizatorima i imale su manje radne snage za iskorištavanje, pa se tamo naseljavalo više Europljana. Nasuprot tome, kolonije s mnogo kolonizatora-useljenika trebale su imati inkluzivne ekonomske institucije koje su poticale useljenike na rad i investiranje u svojoj novoj domovini. To je vodilo k uspostavi političkih prava koja su im davala i udio u profitu. Naravno, tada se još nije radilo o demokracijama, ali u usporedbi s gusto naseljenim kolonijama gdje je bilo malo Europljana, useljeničke kolonije pružale su bitno više političkih prava.

Scenarij treći

Među pojavama koje su pratili ekonomisti kako bi dodatno pojasnili vezu između institucija i prosperiteta bila je i smrtnost useljenika. Tamo gdje su lokalne bolesti bile najopasnije za europske useljenike danas se nalaze disfunkcionalne ekonomije te vladaju siromaštvo i korupcija. No tamo gdje je mortalitet bio niži, poput Australije ili Novog Zelanda za britanske kolonizatore, danas se nalaze bogatija društva.

Dakle, zaključak je jasan. Nitko ne opravdava kolonije, ali neke, pogotovo one u kojima Europljani nisu zatekli puno ljudi i komaraca, su u startu bile perspektivnije. Ali ima nade i za one koji su zaglibili. Postojeće stanje se može promijeniti. Kako, zapitat će se stanovnik svake siromašne zemlje kojom dominira neki od velikih europskih jezika. Nobelovci ističu kako su promjene moguće, ali samo kad elitama zaprijete narodne mase.

Znači li to da je dodijeljena nagrada revolucionarima?

Ne. Trojac ne zaziva giljotinu. Vuković kaže: "Ni govora. Nikad napredak koji donosi inovacija nije automatski. Za to se mora izboriti. Inovacija generira puno bogatstva koje onda treba distribuirati. Progres je bitan, ali ne u revolucionarnom smislu nasilja nego kroz društveni ugovor u okviru demokratskog sustava. Oni tvrde da morate konstantno trčati da biste ostali na istom mjestu. Kad imate demokraciju morate se neprestano boriti za ekonomske slobode da biste napredovali. Ako to ne činite, demokracija krene propadati."

Doduše, nobelovci ističu kako ljudi mogu birati između oružane revolucije ili mirne predaje vlasti, odnosno promjene političkog sustava u demokratski. No, prijetnja je zapravo veća kad se radi o mirnoj (r)evoluciji jer ona dozvoljava veće sudjelovanje nezadovoljnih masa.

Nema straha da od toga da bi Acemoglu Johnson i Robinson mogli postati žrtve cancel kulture i meta zagrižene desnice. Nema tu apologije kolonizacije s jedne niti zagovaranja revolucionarnih metoda s druge strane. Ovo je ptičja perspektiva na događaje koji su oblikovali svijet kakav danas poznajemo i jedna gomila uvida na ekonomske zakonitosti proizašlih iz vremena kolonizacije.

 

--Kratak pregled onoga što rade možete čuti u razgovoru s Vukom Vukovićem.