.webp){kind=icon}
Za čovjeka koji, kako sam kaže, u početku karijere nije imao poduzetničkih inklinacija, Franjo Sobočan je izgradio impresivno poslovno carstvo. Danas ima četiri hale u kojima preko 200 radnika proizvodi namještaj koji većinom ide u izvoz, a ove su im godine prihodi porasli za 70 milijuna kuna u odnosu na lani, na 180 milijuna.
U biznis ga je, priča nam, natjerala tranzicija. Tvrtka u kojoj je imao dobar posao propala je početkom 1990-ih, a on se s kolegom otisnuo u privatne vode kako bi prehranio obitelj. Iz te je tvrtke izišao početkom 2000-ih, prodao svoj udjel partneru i krenuo iznova. Osnovao je tvrtku Sobočan koju danas vodi sa svoja dva sina Nikolom i Dejanom, a skromna stolarska radionica u njegovu rodnom selu Hlapičini izrasla je u desetak tisuća metara kvadratnih moderne tvornice u industrijskoj zonu u Murskom Središću.
Franjo Sobočan (lijevo) u razgovoru s novinarom Bloomberg Adrije Mirom Soldićem (desno)
"Užasno je bilo u tim počecima, iz sustava gdje ste bili praktički sigurni na poslu do mirovine završite doslovno na cesti. I kad sam krenuo sa svojom tvrtkom govorio sam si – imat ću maksimalno 20 ljudi, nikad više od toga, ali to je prirodno raslo i raslo, i sad smo nakon 20-ak godina na deset puta više. Sjećam se kad smo 2005. godine ugovorili posao opremanja zgrade Tekstilprometa na Žitnjaku, to je Otto Barić radio. Čovječe, kad sam potpisao taj ugovor, to je bilo 1,2 milijuna maraka, nisam znao bih li plakao ili slavio. Bio sam sretan, ali me i mučilo – pa kak’ ću ja to", prisjeća se Sobočan. Naravno, uspjeli su to odraditi, a ostalo je, kako se to lijepo kaže – povijest.
Kad smo parkirali ispred tvornice, na pročelju nas je dočekao moto Everything works, a nakon razgovora sa Sobočanom, uvidjeli smo kako to nije samo šuplja PR krilatica, već je stvarno tako. Kod njih sve funkcionira i sve je dobro posloženo.
Prošetali smo kroz pogone te nam je praktički u svakoj hali najavio novi stroj, a nijedan ne stoji manje od 250 tisuća eura. "Do polovice iduće godine će nam proizvodni kapacitet biti 30 posto veći, a da to postignemo uložit ćemo 49 milijuna kuna", ističe Sobočan. Dok se u skladištu izmičemo viličarima objašnjava kako će tu uskoro biti instaliran robot vrijedan 2,3 milijuna eura koji će praktički kompletno automatizirati liniju za drvenu građu. Sam će do tjedan dana unaprijed sve posložiti, etiketirati i pripremiti za slanje u proizvodnju.
Pozdravlja radnike dok razgledavamo, na stroju za lakiranje radi mu kolega iz benda pa se kratko dogovaraju oko svirke u subotu. Pitamo ga zna li sve zaposlenike poimence, nakon kratkog razmišljanja kaže da možda ne zna ove koji su došli u zadnjih pola godine jer je sada zapošljavanje preuzeo HR odjel pa više ne razgovara sa svima direktno.
Sobočan gotovo svakog radnika zna imenom i prezimenom
Što se pošiljki tiče, jedna ide u španjolsku Marbellu, druga pak ide u Središnju Bosnu. Raznolik asortiman i raznolike destinacije.
Preko 65 posto proizvodnje u izvoz
Preko 65 posto svojih proizvoda izvoze na zapadna tržišta. "Roba ide svuda, najviše u Njemačku i Austriju, ali tu su i Nizozemska, Danska, Irska…", nabraja Sobočan.
Zanima nas kako izgleda procedura otvaranja tih tržišta, kako se probijaju tamo, a on nam objašnjava da to ide relativno lako pod plaštom suradnje s velikim kompanijama poput dm-a, Hofera, Crocsa i još nekolicine koju ne smije javno obznaniti. "Primjerice, mi smo od 2009. autorizirani proizvođači za veliki svjetski brend Intersport kojem je sjedište u Švicarskoj, ali ima franšize diljem Europe. Oni nas preporučuju svojim franšizerima i tako se širimo. Takvi veliki brendovi svakih šest-sedam godina rade novi dizajnerski koncept trgovina, a mi sudjelujemo od samog početka, naši arhitekti i dizajneri surađuju u samoj kreaciji tih novih koncepata, a kasnije ih i implementiramo", govori nam Sobočan i nastavlja se na suradnju s Crocsom koji kod njih već ima narudžbe za iduću godinu.
"Neću govoriti o ciframa, ali zbirno nas taj iznos… zadovoljava", govori nam s takvim smiješkom da je i nama došlo toplo oko srca, a u daljnjem razgovoru dobivamo natuknicu o kakvim se iznosima radi.
"Ali tu vam nije važno samo nešto proizvesti. Evo, uzmimo Crocs – oni, primjerice, za 500 ili 800 tisuća eura naruče 12 tisuća komada nečega, ali onda to treba dostaviti na 350 adresa. Znači to treba proizvesti, zapakirati i dostaviti, recimo, u neko naselje u Francusku. Tu je jako važna logistička sposobnost, mi imamo dovoljno znanja da cijeli taj proces organiziramo. To je ono što kupce zanima, jer proizvesti sam namještaj može puno tvrtki, ali zaokružiti priču ne mogu baš svi", pojašnjava nam Sobočan.
Iako su im takvi klijenti dobri za probijanje leda na novim tržištima, ne čine im većinu posla, niti to žele jer kroz takve projekte ne dobivaju na prepoznatljivosti. Cilj im je, kaže nam Sobočan, razvijati vlastiti brend i na tome intenzivno rade zadnje dvije-tri godine.
"Kad me pitaju što je ključno za uspjeh na tržištu, uvijek izdvojim tri temeljne komponente. Prva je kvalitetan i konkurentan proizvod, druga je realno postavljeni ciljevi, a treća plan kako te ciljeve ostvariti", kaže nam Franjo Sobočan.
Zvuči ko mačji kašalj, mislimo u sebi, ali znamo da taj recept samo na prvu djeluje jednostavno, pa pitamo konkretno – koji su im ciljevi za skoru budućnost te kad ih i kako kane realizirati?
Put u samodostatnost
"Dinamika na tržištu je takva da su promjene stalne, pa smo i mi konstantno u nekim tranzicijama. Prva je zeleno-tehnološka u koju smo krenuli prije oko četiri godine. Iz današnje perspektive to je bio pun pogodak i tu nam se stvarno posrećilo. Imamo svoj sustav za spaljivanje drveta pa tu toplinsku energiju koristimo za grijanje hala i poslovnih prostora, ali, još važnije, i za zagrijavanje tehnoloških voda. Grijanje koristimo samo zimi, a ljeti, kad nam je najveća proizvodnja, ne bi mogli koristiti tu energiju da nismo uveli i grijanje tehnološke vode. U tehnologiji lakiranja i plastificiranja voda treba biti na 60 stupnjeva da bi se komadi prije farbanja dobro oprali i očistili, a mi svu tu energiju dobivamo od otpada. 2019. smo uložili u vlastitu trafostanicu da bismo mogli 2021. ići sa svojom fotonaponskom elektranom od 900 kilovata. Naravno, nismo mogli predvidjeti što će se sve događati na tržištu energenata, ali smo razmišljali ovako – plin nikad nećemo moći proizvoditi sami, a struju možemo. Sada nam se to itekako isplati", ističe, a nas je zanimalo koliko ukupne potrošnje energije pokrivaju vlastitom proizvodnjom.
Solarni paneli na krovu tvornice Sobočan
"Oko 70 posto potreba za električnom energijom, s time da sad gradimo halu za nove tehnologije i opet dobivamo krovnu površinu za dodatnih 600 kW solara. Sljedeće godine to planiramo završiti, a onda bi već bili blizu samodostatnosti."
Iako Sobočan to skromno pripisuje sreći, što ćemo primijetiti više puta kroz naš razgovor, pametnim planiranjem i vizijom odlično su se zaštitili od strelovitog rasta cijena energenata. No od nekih se gospodarskih šokova čovjek ne može obraniti nikakvom mudrošću već se mora suočiti s nemilošću tržišta. Zato smo priupitali kakvo je stanje sa sirovinama – što najviše troše i kakva je situacija s opskrbom i cijenama u zadnjih par godina?
"Mi najviše trošimo metal, treba nam oko tisuću tona lima godišnje i drvo, odnosno pločaste materijale. Drvo nabavljamo tu kod nas. Egger ima grosista (veletrgovca, op.) Elgrad, Frischeis ima Koronspan, mi smo i jednom i drugom pojedinačno najveći kupci, a tako nas i tretiraju, pa praktički i nismo imali problema u opskrbi. Ali cijene su jako porasle, primjerice, iveral je poskupio oko 80 posto. Drvne komponente su skočile ove, a metal prošle godine, i to strelovito. Metal nabavljamo iz Italije jer su najkvalitetniji, a cijena je lani otišla sa 630 eura po toni na 1.800. Sada se to malo stabiliziralo, cijena je oko 900 eura", pojašnjava Sobočan i dodaje kako je velik dio tog rasta bio plod špekulacija.
"Mi imamo puno kontakata na tržištu i provjereno znamo da veliki drvni proizvođači imaju puna skladišta i da su zaustavili proizvodnju jer potražnja i cijene ipak nisu bile tolike koliko su se pribojavali. Sad im je teško spuštati cijene, ali će morati. Neće se vratiti na razinu iz 2019., to je sigurno, ali će se morati smanjiti. Najvažnije je da su se opskrbni lanci oporavili jer je to uzrokovalo najgoru paniku. Morao si prihvaćati ponude odmah, kakve god da jesu, ili se misliti hoćeš li uopće išta dobiti, a takva situacija je raj za špekulante."
Ove godine nadoknađuju financijsku sušu iz pandemije
Zanimalo nas je kako se to odrazilo na njihovu bilancu, a Sobočan nam slikovito kaže da im 2020. i 2021. "nisu rodile" jer je njihova niša bila jako pogođena pandemijom. Inače imaju oko 15 do 20 milijuna kuna prihoda od opremanja hotela i u prosjeku za Valamar i Maistru opreme po 500 do 600 soba godišnje. U pandemiji je turizam stao, pa tako i taj aspekt biznisa. I trgovački centri su bili zatvoreni, pa se nisu radile nove trgovine njihovih klijenata.
Zatišje na tržištu su iskoristili za digitalizaciju poslovanja i razvoj. "Kao nogometaši van sezone, iskoristili smo vrijeme za pripreme. Presložili smo procese, uveli ERP, a tada je nastao i naš movo™, kolekcija mobilnih radnih mjesta", veli nam Sobočan.
A nakon dvije gladne godine i dobro odrađenih priprema – stigla je nagrada. U ovoj im se godini otvorilo. Na naše pitanje kako sad ide Sobočan je prvo dobro uzdahnuo. "Ufff, nama je 2022. opasna", kaže uz smiješak koji nas naprosto tjera da inzistiramo na brojkama.
"Sa 111 milijuna prihoda prošle, na 180 milijuna u 2022. No, moramo biti realni, nekih 20-ak milijuna od toga je inflacija, jer smo podigli cijene. Po volumenu bi ovih 111 od prošle godine, ove iznosilo 130. Ali, što je još važnije, prethodne dvije godine smo morali uzeti sve projekte do kojih smo mogli doći, a i to nam je bilo malo. Sada smo u situaciji da možemo birati", naglašava Sobočan i kaže kako im, unatoč recesiji u Europi koja je po njemu neminovna, na ruku ide dosta čimbenika na tržištu.
Prvi je da više nema toliko Kine jer više nije jeftina kao nekad i transport je jako porastao. Uz rizik da se i tamo zakuha politička situacija kao u Rusiji, ne čudi sve veća težnja europskih vlasti vraćanju proizvodnje na Stari kontinent. To je opet faktor koji ide u prilog Sobočanu, jer, kako objašnjava gazda Franjo, u zapadnim zemljama su takvu proizvodnju totalno zapustili i više nemaju ljudi za oživjeti je.
"Kad dođu kod nas u firmu i vide 30 mladih inženjera i mlade ljude u proizvodnji – pa njima sline cure."
Mi povlačimo paralelu s Dalmacijom i uništenjem industrije zbog turizma, a Sobočan jednostavno i logično rezonira da tako mora biti i da proizvodnji nije ni mjesto u takvim krajevima. "Proizvodnja mora biti u krajevima gdje čovjek nema puno izbora i bogomdane resurse. Tako je svugdje u svijetu."
Vraćamo se na mlade radnike koje je spomenuo i kako generalno stoje po tom pitanju. Nismo ni mi više poznati po dubokom bazenu radne snage, a usto je Sobočanova tvornica u Murskom Središću blizu slovenske i austrijske granice gdje je trava ipak nešto zelenija.
Lakirnica za metal u proizvodnoj hali Sobočana
"Nismo imali odljev zaposlenika jer smo na vrijeme počeli razmišljati o tome i podizati plaće. Ja sam na to javno upozoravao ostale poduzetnike, u više navrata. Bitno je na vrijeme krenuti jer ne možete vi odjednom dići plaće za 30 posto, to nitko ne može podnijeti. Najgore je kad se dogodi stampedo pa vam ode 30 radnika, odmah za njima bježi još 20. Znači ne smiješ si to dozvoliti. Mi s tim nismo imali problema jer smo na vrijeme krenuli."
Što to znači za radnike? O kakvim iznosima pričamo u prosjeku, pitamo. "Naša prosječna isplata za 209 ljudi je preko 9.000 kuna. Ma, da se razumijemo, mogu ja vama pričati što hoću, ali sama činjenica da nam ljudi ne odlaze vani, a nije im daleko, govori sama za sebe."
Budućnost u poslovnom namještaju
Znači radnika ima, proizvodnja je posložena, financijski su stabilni – što dalje?
"Uz movo™ kao posebnu kategoriju, razvijamo i tri linije poslovnog namještaja: osnovnu, srednju i premium. Moderne firme razvijaju potpuno nove načine uredskog poslovanja, istraživanja pokazuju da će segment poslovnog namještaja rasti oko 4,5 posto i tu se mi želimo etablirati. Trendovi i u korporativnom svijetu i u hotelijerstvu idu prema tome da se dobar dio namještaja sastoji od metala, a nama to ide na ruku", govori nam Sobočan.
Spomenuli smo movo™, pa je red da objasnimo što to jest. Riječ je o sklopivom mobilnom uredu koji se proizvodi u više verzija koje se poprilično razlikuju veličinom i dizajnom. Isprobali smo ih otvarati, zatvarati, sklapati i rasklapati – sve fino klizi. Najviše nam se svidio model Visionary koji se može sklopiti u svojevrstan šank na kojem možete popiti piće nakon radnog vremena. Kažu nam da to prakticiraju u IT tvrtkama. On je i najskuplji, s preporučenom cijenom od preko 3.600 eura. U oko nam je upao i model Free Spirit koji stoji 2.100 eura, nešto je manji, ali i najšarmantniji u ponudi, barem ako nas pitate.
movo™ modeli Free Spirit (prvi plan) i Visionary (u pozadini)
Idući tjedan idu predstaviti kompletnu gamu na sajam u Kölnu, a ciljaju na probranu klijentelu: arhitekte, velike web trgovine i velike kuće namještaja. Cilj je da kroz tri-četiri godine dođu do toga da im korporativni program čini 50 posto proizvodnje jer bi im to olakšalo planiranje i upravljanje proizvodnjom.
Rajska vrata u EU
Stalni rast poslovanja traži i konstantna ulaganja, a tvrtka Sobočan je rado viđen klijent kod banaka. Za razvoj novih projekata nastoje što više koristiti EU-ova sredstva, dobro surađuju i s HBOR-om, ali na javne nabave ne idu, a od države općenito ne očekuju ništa. "Voljeli bismo da nam omoguće iste uvjete kao što imaju naši zapadni konkurenti, ali znamo da se to neće dogoditi. Međutim, bilo bi dobro da im dođemo što bliže."
Osvrće se potom na ulazak u EU za koji kaže da im je otvorio "rajska vrata". "Zamislite da morate nešto montirati u Stuttgartu pa morate imate kojekakve dozvole pa na carinu, ma klijent odmah neće s vama imati posla. Sada sjednemo u autu i već smo za šest sati tamo i montiramo."
Dok razgovaramo nakratko nam se pridružuje stariji sin Dejan koji je zadužen za prihodovnu stranu – marketing, razvoj i prodaju, dok se mlađi Nikola bavi rashodima, odnosno nabavom. Idealno za trvenje, pomislimo na prvu, ali Franjo nas demantira. "Dobar smo tim, držimo se kao ekipa."
Skrećemo na temu obiteljskih odnosa i upravljanja kompanijom. Objašnjava nam kako je, uz zelenu i digitalnu transformaciju, upravo menadžment treći dio te razvojne priče. "Uveli smo korporativni način upravljanja, odnosno pokušavamo napraviti distinkciju između upravljanja i rukovođenja firme. U zadnjih godinu dana smo iznjedrili menadžerski tim od troje ljudi i na njih polako prenosimo rukovođenje tvrtkom od Uprave u kojoj smo Dejan, Nikola i ja. To je proces koji će trajati par godina, ali je počeo, to je najvažnije. Time smanjujemo potencijalne probleme u budućnosti, a to je i u društvenom interesu. Mi imamo odgovornost prema našim ljudima i cijeloj lokalnoj zajednici koja se oslanja na nas", zaključuje Sobočan.
Tu se još jednom vraćamo na njegov poduzetnički nos kojim redovno osjeti i preduhitri promjene, ali on opet skromno uzvraća da treba imati i sreće. Treba, jasno, ali sreća u ovom slučaju prati spremne. A sudeći po onom što smo vidjeli u Murskom Središću, njihovi zaposlenici nemaju se čega bojati, dapače. Everything works.
